Kineski jezik je svake godine sve bliži prvom redu na popisu najpopularnijih na svijetu. 2021. godine govori gotovo 15% stanovnika svijeta. Štoviše, u NRK-u istovremeno postoji desetak različitih dijalekata, koji se međusobno značajno razlikuju. Najčešći od njih je mandarinski.
Povijesna referenca
Po prvi put, gotovo cijeli teritorij moderne Kine bio je ujedinjen pod jednom državom u doba dinastije Song (od 960. do 1279.). U to je vrijeme gotovo svako selo govorilo svojim dijalektom, koji je susjedima često bio nerazumljiv.
Peking je postupno postajao središte društvenog života zemlje. Na temelju dijalekta usvojenog u ovom gradu počeo se formirati prvi zajednički kineski jezik, koji se danas obično naziva "stari mandarinski".
Važna prekretnica u povijesti starog mandarina bilo je izdavanje 1324. (već pod mongolskom vlašću) rječnika rime "Zhongyuan-yinyun". U budućnosti su na ovom jeziku nastala mnoga značajna djela kineske književnosti.
Ipak, od 1644. do 1912. mandžurski, maternji jezik vladajuće dinastije Qing, bio je službeni jezik Nebeskog Carstva. Istodobno, čak su ga i sami vladari postupno prestali koristiti, koristeći umjesto njega mandarinski dijalekt.
Unatoč činjenici da se od 1912. službeni jezik zemlje smatra "standardnim kineskim" stvorenim na bazi mandarina, govori ga samo 70% Kineza, a u južnim regijama gotovo se nikad ne koristi.
Gdje je mandarin uobičajen
U ruskoj lingvistici, umjesto posuđenog izraza "mandarina", dugo se koristio ili kineski naziv "Putonghua" ili koncept "sjeverni kineski". I to nije slučajno, jer čak i od 2021. godine većina Kineza koji govore ovaj jezik živi u sjevernim ili središnjim provincijama zemlje.
Sve pokrajine s pretežno “mandarinskom” upotrebom označene su zelenom bojom na karti. Što je nijansa bogatija, više ljudi u pokrajini govori mandarinski ili jedan od njegovih dijalekata.
Izvan Kine jezik ima službeni status u Tajvanu i Singapuru. Osim toga, to je jezik koji velika kineska dijaspora diljem svijeta najčešće koristi za međusobnu komunikaciju.
Dijalekti jezika
Najčešći tip mandarinskog jezika poznat je kao mandarinski jezik, a upravo on nosi državni status u NRK-u. Najčešće se čuje u Pekingu i okolici.
- Sjeverno od glavnog grada rašireni su dijalekti koji se obično svrstavaju u sjeveroistočnu podskupinu. Ovi dijalekti se govore uglavnom u Mandžuriji.
- Malo južnije od Pekinga, na jugu pokrajine Hebei i u provinciji Shandong, govori se Ji-lu dijalektom, koji je jedan od najmanje govornih.
- Još jedan ne najpopularniji mandarinski dijalekt je Jiao-Liao, koji se govori na istočnim obalama provincija Heilongjiang i Liaoning.
- Pojas popularnosti dijalekata podskupine Zhongyuan proteže se kroz cijelu središnju Kinu - podjednako su česti i na sjeveroistoku i na sjeverozapadu zemlje.
- Provincija Gansu i sjeveroistočni Xinjiang Uygur pripadaju zoni popularnosti dijalekata obitelji Lan-Yin.
- Na sjeveru pokrajina Jiangsu i Anhui raširena je podskupina priloga Jianghuai.
- Konačno, od pokrajine Sečuan i juga do same granice s Burmom, prostire se pojas jugozapadne podskupine dijalekata.
Odgovori na često postavljana pitanja
Vrlo često se ljudi koji tek počinju učiti ovaj dijalekt pitaju zašto se kineski jezik zove "mandarinski". Dakle, ova je riječ ušla u rusku terminologiju s engleskog, a Britanci su je, zauzvrat, kopirali s portugalskog.
Činjenica je da su portugalski moreplovci postali prvi Europljani koji su uspostavili kontakte s Kinom. Naravno, trgovci i misionari pregovarali su uglavnom s dužnosnicima carskog dvora. Upravo su te dužnosnike Europljani počeli zvati "mandarinima". Etimologija ove riječi seže do malajskog menteri, koji je pak izveden iz sanskritskog mantrin, što znači "ministar" ili "savjetnik".
A budući da su službenici dinastije Ming već uvelike koristili sjevernokineski dijalekt jezika, Portugalci su ovaj jezik sami počeli zvati mandarinskim. Zanimljivo je da se ista logika može pratiti u kineskom nazivu mandarinskog jezika - guanhua, što se može prevesti kao "jezik službenika".
Ako se pitate koliko jezika ima u Kini, onda moderna lingvistika identificira 10 dijalekatskih skupina, od kojih se svaka može smatrati punopravnim jezikom. Popis uključuje:
- mandarinski;
- kantonski (također poznat kao Yue, govori ga većina stanovnika jugoistočnih i jugozapadnih provincija NRK-a);
- gan (tipično za provinciju Jiangxi);
- Hakka (najslabije shvaćeni dijalekt za većinu Kineza, kojim govore subetničke skupine na jugu zemlje);
- min (jedna od najstarijih varijanti jezika, uobičajena na jugu Kine);
- y (koristi se u Šangaju);
- xiang (tipično za provinciju Hunan);
- jin (koristi se u provinciji Shanxi);
- Anhui (postoji samo u provinciji Anhui);
- pinghua (često u autonomnoj regiji Guangxi Zhuang).
Drugi najčešći u Nebeskom Carstvu je kantonski dijalekt, pa mnoge zanima koja je razlika između “mandarinskog” i kantonskog. Dakle, unatoč činjenici da ovi jezici koriste iste hijeroglife za pisanje, njihova je fonetika potpuno različita.
Oba ova priloga pripadaju skupini tonova i slogova: to znači da su umjesto standardnih slova osnova jezika standardni slogovi, koji, osim toga, imaju različita značenja ovisno o intonaciji njihovog izgovora. Čak i unatoč činjenici da je većina slogova u ova dva jezika ista, intonacija u njihovom izgovoru je potpuno drugačija.
Dakle, u "mandarini" postoje četiri osnovna tona: ravnomjerni, gore, silazeći i gore i silazeći. U kantonskom jeziku broj tonova doseže 9. Istina, u praksi se u većini dijalekata kantonskog jezika koristi samo njih 6, ali nastala razlika u izgovoru istih riječi dovoljna je da Kinezi s juga i sjever zemlje se ne razumiju.
Zanimljivo je da kada ljudi koji se cijeli život koriste kantonskim jezikom pokušavaju koristiti mandarinski u komunikaciji, nehotice koriste svoje poznate tonove, zbog čega nastali dijalekt slabo razumiju kako govornici mandarinskog tako i ljudi koji znaju samo kantonski.
Prilikom proučavanja stranog jezika također je vrijedno znati kako je uobičajeno bilježiti zvukove koji su u njemu uobičajeni. Standardna transkripcija za "mandarin" u latinskoj notaciji naziva se "pinyin" i nastala je 1959. godine. Ruska transkripcija ovog jezika poznata je kao Palladium sustav i pojavila se 1839. (to jest, gotovo 100 godina prije engleske verzije).
Zaključak
Mandarin je najrašireniji jezik u Kini. Pritom se uglavnom koristi u središtu i na sjeveru zemlje, dok se na jugozapadu i jugoistoku još uvijek koriste drugi dijalekti. Unatoč istoj gramatici, ovaj jezik je nerazumljiv govornicima drugih dijalekata, jer koristi znatno manje tonova nego u južnim varijantama kineskog.
